Za Williama Morrisa bilo je uobičajeno reći da “radi za deset”. I ovo nije pretjerivanje. Kao profesionalni likovni kritičar, okušao se i kao umjetnik, iskazao se kao aktivna javna osoba, bavio se prevođenjem i objavljivanjem knjiga, bavio se poezijom, a kasnije je postao Tolkienov idejni inspirator, a među prvima je rasplamsao trag za uređenje interijera. Čak je i iznenađujuće da je svijet ovu svestranu osobu prvenstveno zapamtio po uzorcima na tapetama i tekstilu.
Srednji vijek i socijalizam
William Morris rođen je 1834. godine u predgrađu Londona. Prva svjetska dizajnerica odrasla je okružena slikovitim krajolicima i viktorijanskim društvom. Dolazeći iz bogate obitelji, nije bio ograničen u izboru područja djelovanja. William se od malih nogu bavio slikanjem, proučavao prirodu, arhitekturu i volio je viteške romane. Sve je to postalo tlo u kojem su nicali korijeni njegove izvorne estetike.
Mladi Morris očekivano je upisao Oxford, gdje se posvetio proučavanju kulture srednjeg vijeka. A nakon završetka studija pridružio se društvu prerafaelitskih umjetnika. Unatoč činjenici da je njegova sfera interesa bila vrlo odvojena od stvarnosti, Morris nije bio eskapist, već se za sve neočekivano pokazao pristašom socijalističkih ideja.
William Morris više se puta žalio da je rođen u krivo vrijeme. Nije mogao postati plemeniti srednjovjekovni vitez, ali je svoju žudnju za viteštvom mogao zadovoljiti na drugi način. Njegova misija postala je dostupna umjetnost.
Socijalistički nastrojeni Morris htio je umjetnost osloboditi iz kaveza elitnog aristokratskog društva, pustiti je u svijet i otvoriti joj vrata svih britanskih domova, bez obzira na društveni status njihovih vlasnika. Ovako je William Morris izmislio dizajn.
Zanimanje “dizajner”
Isprva se iskreno okušao kao prerafaelitski umjetnik, jedan od onih koji su se suprotstavljali akademizmu u umjetnosti viktorijanskog doba. Morris nije bio baš uspješan u ovom području. Njegova jedina poznata uljana slika bila je “Lijepa Izolda”, koju je oštro kritizirao osnivač bratstva prerafaelita D. G. Rossetti.
Slika je značajna prvenstveno po tome što je za nju pozirala Jane Burden, kći pralje i konjušara, koja je imala sreću postati muza prerafaelita zahvaljujući svojoj ljepoti, netipičnoj za viktorijanske standarde. Godinu dana nakon La Belle Isolde, Jane Burden postala je Jane Morris i stekla visok položaj u društvu. Pripisuje joj se i ljubavna veza s istim Rossettijem, ali to je sasvim druga priča.
Sa suprugom se strastveni medievist preselio u Crvenu kuću, neogotičku zgradu u Kentu sa zidovima od crvene cigle koju je projektirao prijatelj para, arhitekt Philip Webb. Morris je osobno radio na interijeru, uz pomoć umjetnika istomišljenika. Upravo su u interijeru “Crvene kuće” “nikle” prve prepoznatljive Morrisove šare na tapiserijama i presvlakama stolica.
Nadahnuti uspjehom i ujedinjeni ljubavlju prema slavnim vremenima viteštva, Morris i prijatelji otvaraju vlastitu tvrtku za proizvodnju tekstila, tapeta, namještaja, keramike i vitraja, čiji je puni naziv “Morris, Marshall, Faulkner & co.” Glavno obilježje ovog prijateljskog poduzeća bila je ručna proizvodnja.
Viktorijanska Engleska nije se odmah zaljubila u tapete i tkanine Morrisa i kompanije, ali postupno se hobi pretvorio u posao. I aristokracija je počela pozivati Morrisa u svoje domove kako bi mogao pomoći u odabiru namještaja, ukrasiti zidove i popločati kamin. Tako je Morris postao ne samo dizajner ukrasa, već i dizajner interijera.
Prvi je za sebe upotrijebio riječ “dizajner”, navodeći je u rubrici “posao” prilikom ispunjavanja pristupnice Socijaldemokratskoj stranci.
Zanatstvo nasuprot tvornici
Morris je volio lijepe stvari i mrzio svoju suvremenu civilizaciju, prvenstveno zbog industrijske revolucije, koju je nazivao ni manje ni više nego “ružnoćom”. Prvi dizajner vidio je majstorstvo kao svoju savršenu suprotnost.
Pokušavajući oživjeti zanatske tradicije prošlosti, Morris se, međutim, nije bavio besmislenim kopiranjem: isprepleo je bajke srednjovjekovnih tapiserija i vitraja s naturalizmom. Priroda je bila još jedan neiscrpan izvor inspiracije za Morrisa. Kasnije će njegova estetika “niknuti” u stil koji također voli vilenjake, lijepe djeve i isprepletene biljke.
Morrisov dizajn imao je i filozofsku osnovu, izdašno začinjenu idejama likovnog kritičara Johna Ruskina, koji je bio uvjeren da objektivni svijet svjedoči o moralnom stanju društva.
Morris i njegovi istomišljenici odlučili su da će estetski životni okoliš pridonijeti poboljšanju čovjeka kao pojedinca. Estetsko okruženje u Morrisovom umu trebalo se sastojati isključivo od ručno izrađenih stvari koje nisu izgledale kao žigosani proizvodi bezdušnog tvorničkog doba.
Tu je ležao problem zbog kojeg Morrisovim socijalističkim snovima nije bilo suđeno da se ostvare. Zbog odbijanja strojne proizvodnje, umjetnost koju je želio učiniti dostupnom svima pokazala se vrlo skupim užitkom.
Svaki predmet Morrisa i tvrtke zahtijevao je individualni projekt, visokokvalitetne prirodne materijale i ručni rad. Sagovi su se tkali na tradicionalnim tkalačkim stanovima, uzorci na tapetama, jastucima i stolnjacima nanosili su se ručno, a koristila su se samo prirodna bojila. Sve je to učinilo cijene proizvoda iz Morrisa vrtoglavim. Jedina iznimka bile su relativno jeftine stolice iz Sussexa, koje su imale vrlo razumnu cijenu i doista su došle do ljudi, za razliku od većine proizvoda Morris & Co.
Također se može vidjeti ironija u činjenici da se danas ukrasi koje je stvorila osoba koja toliko mrzi tvorničku proizvodnju aktivno tiskaju na šalice, bilježnice i plakate.
Službeni brend “The Morris & Co” postoji do danas, proizvodeći tekstil i tapete, ne zanemarujući više moderne tehnologije proizvodnje. I premda je ovaj tvornički pristup bio u suprotnosti s Morrisovim utopijskim pogledima na dizajn, on je bio taj koji je svoju umjetnost konačno učinio dostupnom. Dizajni Williama Morrisa i danas su prepoznatljivi, voljeni i relevantni.
U članku su korištene slike tapeta i tkanina marke Morris iz asortimana salona Manders (cjelina A4, A3).
